Uspon na Kavkaz 2010

31 jul 2010

 

naslovna-KavkazMjeseci i dani fizičkih priprema, skupljanje para i opreme, završavanje privatnih obaveza, priveli su se kraju 25.06.2010.godine kad sam potpuno spakovan krenuo busom iz Banja Luke za Beograd, odakle je trebalo da avionom letimo za Moskvu. U BG sam upoznao ostatak ekipe sa kojom sam narednih 15 dana proveo družeći se kao sa najboljim prijateljima. Tu ekipu su sačinjavali planinari i alpinisti iz Novog Sada – Lazar Popara (vođa ekspedicije) i Željka Radočaj; iz Beograda – Dejan Apostolović sa djecom Nokolajem Apostolovićem i Branislavom Apostolović; iz Crne Gore – Biljana Medenica; iz Londona – Aleksandar Kudić; i ja iz Banja Luke. Dakle, ekipa prepuna stranaca, a eto svi istim jezikom pričaju.
 

 

{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1208|switchheight=425|switchwidth=640}
Poslije leta do Moskve prešli smo u autobus sa ležajevima sa kojim smo se vozili 27 sati do Naljčika na jugu Rusije, pa iz Naljčika za mjesto Terskol u podnožju Kavkaza koje se nalazi na 2100mn/v. Tu smo proveli 2 noći u hotelu Selam, dok Laza nije obavio registraciju ekspedicije i ostale administravine i tehničke obaveze.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1209|switchheight=425|switchwidth=640}

Drugi dan u Terskolu smo iskoristili da obavimo jednu laganiju ali prelijepu planinarsku turu na obližnji vrh Čeget koji je na 3800mn/v, mada smo mi došli samo do 3100m jer postoje pogranične zabrane kretanja na tim mjestima, pa smo odustali od samog vrha.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1210|switchheight=425|switchwidth=640}
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1211|switchheight=425|switchwidth=640}
Sljedeći dan, odnosno 30.06. smo konačno započeli svoje putešestvije ka Elbrusu. Od Azaua smo gondolom izašli na stanicu Mir 3500mn/v, pa smo dalje na Garabaši 3800mn/v izašli žičarom sjedeljkom. Sa Garabašija smo zatim radili aklimatizaciju u spustu do stanice Mir pa polako usporenim hodom uspenjali se opet na Garabaši. Tu smo spavali u cisternama koje su zaista udobne i pravi je luksus na tim visinama imati takav smještaj.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1212|switchheight=425|switchwidth=640}
Sutradan smo imali aklimatizaciju u usponu do Prijuta na 4100mn/v, s tim da smo mi otišli malko više od toga radi bolje aklimatizacije, i zatim se vratili opet niže na Garabaši na spavanje. Poznato je staro visokogorsko pravilo: „Penji visoko – spavaj nisko!!!“, pa tako smo i mi radili sve po uputama vođe. Sljedeći dan je bio u znaku selidbe. Naime, preselili smo se na Prijut i odatle odradili aklimatizacionu turu na 4475mn/v. Iako je planirano da se dođe do Skale Pastjukova na 4800mn/v, zbog lošeg vremena nismo uspjeli. Krenuli smo sa lijepim vremenom pa nismo očekivali hladan vjetar i maglu, a neki od nas su krenuli sa tankim rukavicama i bilo im prohladno, zbog čega smo se svi drugarski odlučili zajedno vratiti.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1214|switchheight=425|switchwidth=640}
Dan poslije je bio najljepši dan jer je to bio dan odmora. Čitav taj dan smo se samo izležavali i odmarali organizam za sutradan kada je bio planiran uspon na vrh. Zbog manjka kiseonika na velikim visinama potrebno je unositi mnogo više tečnosti nego na normalnim visinama na koje smo mi navikli živjeti. Zbog dehidracije tijelo postaje osjetljivije na visinsku bolest koja kad nastupi potrebno je odmah spuštanje na niže visine. Is tih poznatih razloga, mi smo čitav taj dan samo pili i jeli koliko god smo mogli (a neki od nas, npr. ja, jeli smo mnogo više nego bilo gdje, ne znam zašto ali osjećao sam nevjerovatnu glad stalno). Taj osjećaj visinke bolesti, nažalost, imala je priliku osjetiti i jedna naša učesnica. Njoj se počela javljati mučnina i glavobolja već na 3800m, pa su takvi simptomi u većini slučajeva pouzdani pokazivači i u daljem napredovanju. Što smo se više penjali gore to je njoj postajalo sve lošije i lošije. Na kraju je uspjela pored sve muke i borbe sa visinom da se izvuče na 4200m, što je opet njen novi visinski rekord. Mi ostali smo se svi dobro osjećali. Ja nisam imao mučninu ni jedan dan, ali sam u spuštanju sa Prijuta na Garabaši imao strašnu glavobolju i to je bilo sve od mojih muka sa visinom do dana prvog pokušaja uspona.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1215|switchheight=425|switchwidth=640}
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1216|switchheight=425|switchwidth=640}
Taj dan je bio 4.07. – dan našeg prvog pokušaja uspona na najviši vrh Evrope. U tom usponu učestvovali smo svi osim našeg vođe koji se morao vratiti u Terskol sa djevojkom kojoj je bilo loše zbog visine. Uspon je počeo vrlo lijepo i sve prognoze su za taj dan nagovještavale izuzetno lijepo vrijeme i sve je trebalo da bude na našoj strani, ali kako to obično biva u planinama na kojima oni koji nauče da potpuno vjeruju vremenskim prognozama uvijek osjete na svojoj koži pravu silu prirode, tako smo i mi imali priliku da se uvalimo u prilično loše uslove za boravak na tom mjestu. Vrijeme nas je naučilo zašto je potrebna izuzetna ozbiljnost u bavljenju ovim sportom. Ja sam zbog nemogućnosti da izdržim hladnoću u prstima na nogama i pomalo čudnog osjećaja u glavi zbog visine, ipak odlučio odustati od vrha i vratio se sa 5200mn/v. Bilo mi je teže odustati nego nastaviti dalje, ali shvatio sam da to nije bio moj dan i progutao sam to nekako (iako sam tek kasnije saznao da to nije bio ničiji dan). Milion gluposti prošle su mi tad kroz glavu: koliko priprema, para, odricanja, šta će prijatelji misliti, šta će neprijatelji misliti...a na kraju kad sam se smirio, shvatio sam da to sve zajedno nije vrijedno ni jednog moga prsta koji sam mogao ostaviti gore (ili ne daj Bože nešto više).
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1213|switchheight=425|switchwidth=640}
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1217|switchheight=425|switchwidth=640}
Čovjek mora da poštuje planinu da bi je mogao osvojiti, jer kako kaže Laza: „Ova pravila vam nisam propisao ja niti bilo ko drugi, ova pravila je propisala priroda“, tako se mi i moramo uskladiti s tim. Ja sam eto ispoštovao taj dan planinu i vratio se na Prijut tužan zbog neuspjeha ali mnogo srećniji jer sam potpuno zdrav. Pored mene i svi ostali su došli do 5000m, Brana je ispenjala na 5100m, Nikolaj na 5300m, Saša na 5400m, a Bilja na odličnih 5500m u extremnim uslovima.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1218|switchheight=425|switchwidth=640}
Kad smo svi sišli na Prijut nismo bili nezadovoljni jer se taj dan u takvim uslovima nije ni moglo izaći na vrh, tako da nas je to pomalo ohrabrivalo. Sve do pred spavanje mislili smo to je to, pokušali smo – nismo uspjeli ali dali smo sve od sebe i gotova priča, međutim, nekome od nas padne na pamet da iskoristimo još 2 dana koja smo imali viška da pokušamo još jednom. Taj prijedlog je brzo usvojen kod Saše, Bilje i mene, a Apostolovići su se ipak odlučili vratiti. Tako da smo nas troje ostali još jedan dan sa pauzom i odmorom da bi 06.07. opet pokušali. To jutro smo sve dogovorili i ratrak da nas odveze do Skale Pastjukova i vodiča jednog koji tamo radi kao spasioc, ali čim smo se probudili vrijeme je bilo prava katastrofa. Opet odustajanje i to u startu, opet tuga u srcu. Cijeli dan smo samo sjedili i pitali se zašto nam planina ne dopušta ni malo prostora da ostvarimo svoje snove i tako razmišljajući već smo bili u nekom psihološkom raskolu da odustanemo više od svega. Kao jedini protuteg našim već istrošenim živcima postavio se Saša sa savršenim optimizmom koji nas je vratio ponovo u naš zamišljeni svijet snova. Odluka je pala, po treći put ćemo pokušati iako će nam to biti jako naporno jer moramo odmah sa vrha dole do hotela, no nema veze, tu smo da pokažemo sebi ko smo i šta smo i koliko stvarno želimo biti na vrhu Evrope.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1219|switchheight=425|switchwidth=640}
To je bio taj dan, 07.07.2010.godine kada smo započeli svoj konačni uspon na Elbrus 5642mn/v. Krenuli smo sa 4700m oko 3:20h ujutro. Sve je bilo uredno od samog početka, iako vrijeme nije bilo najidelanije, ali služilo nas je solidno. Ja sam opet imao problema sa hladnoćom u nožnim prstima ali usput sam postavio grijače u cipele koje nisam dobro ni postavio pa su mi samo smetali u cipelama, a hladnoća je i dalje radila posao. Kasnije sam shvatio da je najbolje da usmislim sebi da grijači rade svoj posao i tako sam uspio da izguram taj uspon. Njih dvoje su se osjećali odlično. Na vrh smo izašli oko 10:30h po lokalnom vremenu. Veličanstven trenutak, mada pogleda nije bilo jer je bilo dosta maglovito, ali osjećaj da sam poslije toliko čekanja i upornosti uspio stati na taj vrh koji me je dobro namučio psiho-fizički, bio je nezamisliv do tog momenta. Rasplakao sam se kao malo dijete i plakao sam punih 10 minuta. Pitao sam se 100 puta zašto plačem i nisam znao odgovor, to je jednostavno bila nezaustavljiva bujica emocija koja je tiho čekala svoj momenat da se razgoropadi. Ostatak vremena smo iskoristili na fotkanje. Mene su bukvalno morali vući sa vrha, toliko sam želio da dugo ostanem gore, ali vodič, Saša i Bilja su mi govorili da se ne ostaje dugo gore i da moramo što prije silaziti dole. Poslušao sam ih onda i krenuo niz planinu.
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1220|switchheight=425|switchwidth=640}
{phocagallery view=switchimage|basicimageid=1221|switchheight=425|switchwidth=640}
Tih 15-20 minuta biti na vrhu Evrope ostavi tako jak utisak da sve pripreme i treninzi mjesecima pa čak i godinama ranije, bivaju počišeni pod naletom zaborava, jer ugravira se samo taj trenutak inspirisan nečim nebeskim u nama, i ništa više nije važno, sem toga. Na silasku sa planine bio sam pun sebe, kao da sam promijenio zvijezdu pod kojom sam rođen, kao da ja nisam više bio ja, onaj stari. Ne znam stvarno kako drugi te expedicije doživljavaju, ali ova je zaista promijenila nešto u meni. Ipak, najvažnija stvar koja me, na kraju svega, čini više ponosnim na sebe, nije osvojen vrh nego ono (pametno) odustajanje na prvom pokušaju uspona, jer možda sam previše zanesen svim tim, ali imam osjećaj da sam tim činom iskazao planini poštovanje, zbog čega je ona mene kasnije nagradila vrhom. Na kraju smo se svi lijepo pozdravili i nazdravili u hotelu da bi sutradan krenuli nazad istim putem samo obrnutim redoslijedom do BG, a ja do BL.

 

Momir Zubović

Kontakt

Dođi, treniraj, upoznaj sebe, upoznaj druge, kampuj, putuj, osjeti slobodu, osjeti prirodu, prepusti se avanturi!

Pozovi:
 +387 65 779 027
 +387 65 303 034
 +387 66 889 859

Email:
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Posjetite nas:

Extreme Studentski penjački centar
Kampus Univerziteta u Banja Luci
Bulevar vojvode Petra Bojovića 1 (zgrada kotlovnice)
78000 Banja Luka

Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

strong

Radno vrijeme sale

Ponedjeljak: 19h - 22h
Utorak: 19h - 22h
Četvrtak: 19h - 22h
Nedjelja: 19h - 22h

Mapa